Sadržaj

Uvod

Uvod u publicistiku

„Film“ – beogradski list o filmu, 1950-1952.
Razgovor s Vickom Rasporom
Vicko Raspor: „’Manon’ model 1948.“
Vladimir Pogačić: „Mesto pod suncem“
Stanislav Vinaver: „Svirepost prvih Čaplinovih filmova i zadaci stvaralačke mašte“
Vicko Raspor: „Zabranjena ‘Džungla na asfaltu’“

Časopis za pamćenje – „Film danas“
Branko Vučićević: „Mala tešlinologija za početnike“
Branko Vučićević: „Jedan od zaista velikih“ (Luchino Visconti: „Senso“)
Branko Vučićević: „Moderna režija“ (Douglas Sirk: „Potamneli anđeli“)

Hičkokovci – između respekta i prezira
Bibliografija hičkokovaca

„Film“ – kratak i uzbudljiv život jednog filmskog časopisa, 1975-1979.

Klasici hrvatskog filma

Oktavijan Miletić
Između horora i kulturfilma
Oktavijan Miletić, Tobis Filmkunst i „Agram“
Miletić na DVD-u

Branko Marjanović
Slučaj „Ciguli Miguli“
Nespreman za igrani film
„Straža na Drini“

Branko Belan
„Koncert“ – prvi veliki odskok hrvatskog filma
Slučaj filma „Pod sumnjom“
Sudbonosna promemorija

Branko Bauer
„Prekobrojna“ i „Licem u lice“ – drukčiji pogled na etablirane vrijednosti
Veliki povratak Bauera – „Zimovanje u Jakobsfeldu“
Branko Bauer i sestre Baković – in memoriam
Novi život „Tri Ane“
Znate li tko je Lustig? Arnošt Lustig

Zvonimir Berković
Kako je televizija nokautirala kinematografiju
„Kontesa Dora“ – ljubić za kulturne Hrvate
Svođenje računa – biografski intervju
Od Krleže do partizana – nerealizirani projekti

Ante Babaja
Birokratska sjekira – intervju u povodu „Izgubljenog zavičaja“
„Izgubljeni zaviča“j – čuđenje za budućnost?
Prvi susret s poznim remek-djelom – dokumentarac „Dobro jutro“
Mislim da će ovaj film naći svog gledatelja – intervju
Volio bih da napokon revaloriziraju moj film „Kamenita vrata“ – intervju
Nikome ništa nije dugovao – nekrolog

Krešo Golik
Prinudni smijeh – „Imam dvije mame i dva tate“ i „Tko pjeva zlo ne misli“
Svijet podijeljen na Dudeke i Cinobere – razgovor u povodu premijere „Gruntovčana“
„Gruntovčani“ – najbolja serija Televizije Zagreb

Vatroslav Mimica
„Seljačka buna“ – najveći projekt hrvatske kinematografije
Promašaj – o „Seljačkoj buni“, 1975.
Peplum o Nikoli Šubiću Zrinjskom – „Sulejman veličanstveni“

Nikola Tanhofer
Strah od Beograda – Hrvatska televizija preko volje prikazuje „H-8…“
Tko je tko u filmu „H-8…“
„H-8…“ – glumac Igor Galo pokušava režirati novu verziju filma
„Dvostruki obruč“ – partizanski triler koji je najavio špageti-vesterne

Zoran Tadić
„Ritam zločina“ – trideset godina poslije
Sjećanje na Zorana Tadića
„Drvo života“ – propuštena prilika za najbolji film o Domovinskom ratu

Fadil Hadžić
U Puli i Motovunu su mu zaboravili na osamdeseti rođendan – intervju
Élan vital Fadila Hadžića – nekrolog
„Lov na jelene“ – najprovokativniji hrvatski film

Tomislav Radić
„Živa istina“ na novoj procjeni u povodu objavljivanja na DVD-u, 2010.
Važno otkriće u Cannesu
„Tri priče o nespavanju“
Istine i laži
Hrvatsku je obuzeo kolektivni osjećaj stida – intervju u povodu filma „Kotlovina“
Odlazak najvažnijeg modernista hrvatskog filma – nekrolog

Hrvatski animirani film

Nedeljko Dragić
Između naručenih i autorskih radova – susret u Münchenu
Festivalska špica kao udžbenik animacije
„Tupko“ i „Vinko“ – dvije sjajne knjige stripova

Borivoj Dovniković
Dva izbjeglištva i dva povratka – politički provokativna knjiga karikatura

Profesije

Kruno Heidler
Prva hrvatska autorska filmska produkcija – DVD-ovi s ostvarenjima Filmskog autorskog studija (FAS-a)
Jedini kreativni producent socijalističkog razdoblja
FAS Krune Heidlera u proljeće 1972. priprema film „Atentat na Stjepana Radića“
„Atentat na Stjepana Radića“ – ulomci nerealiziranog scenarija Zorislava Ugljena

Eksperimentalni film

GEFF – radikalni filmski eksperiment za kojim je Zagreb poludio

Mihovil Pansini, zaboravljeni majstor hrvatske filmske avangarde – nekrolog

Ivan Martinac
Na tragu Dreyera i Bressona – retrospektiva u kinu Tuškanac
Zaboravite fabulu, jedino je važan vizualni prosede – dokumentarni film Zdravka Mustača
„Kuća na pijesku“, jedini cjelovečernji igrani film Ivana Martinca

Tomislav Gotovac
Kao u filmu „Montparnasse 19“
Jedan vrlo neobičan sprovod
„Tomislav Gotovac bio je gigantska figura svetskog filma“ – knjiga Slobodana Šijana
U Krajiškoj 29 počeo je djelovati Institut Tomislav Gotovac
Provokator, kolumnist, umjetnik – osamdeset godina od rođenja
Anticipator kriza – objavljena još jedna knjiga o Gotovcu

Kazala

Kazalo osobnih imena
Kazalo naslova filmova i televizijskih serija
Kazalo imena i naslova institucija, knjiga, časopisa, televizijskih emisija, kazališta i drugoga

Uvod

Potkraj pedesetih godina u Zagrebu teško je bilo oteti se zovu filma. Broj kina se povećavao, naslovi su postajali sve atraktivniji, procvala je i domaća kinematografija, imali smo i dvoranu kinoteke, a kad smo se zamorili Hollywoodom, stigao je novi val i autorski film. Još u osnovnoj školi znao sam tko je Michelangelo Antonioni, izgledavao do besvijesti njegovu „Avanturu“, obožavao „Vrtoglavicu“ Alfreda Hitchcocka, ali u meni nije bilo nikakve kreativne iskre, pa nisam ni pomišljao na studij na Akademiji. Radije sam se opredijelio za Filozofski fakultet, a filmu sam ostao blizu tako što sam počeo pisati o njemu. Najprije povremeno, u razmjerno liberalnim omladinskim glasilima (čak i nakon Karađorđeva), zatim i u izdanjima najveće hrvatske novinske kuće „Vjesnik“ (osobita je čast bila kad bi ti naručili članak u šminkerskom Startu), međutim, u krugu mlađih filmoljubaca kojem sam pripadao znalo se što nam treba – vlastiti filmski časopis. Već smo gutali američki „Film Comment“, britanski „Sight & Sound“, njemački „Filmkritik“, imali jasan koncept što bismo htjeli a što ne, no tek kad smo se sredinom sedamdesetih izborili za časopis „Film“, mogli smo se smatrati ozbiljnim kritičarima. Ne samo da smo bili u prilici izdvajati ono što smo u svjetskoj kinematografiji smatrali najvažnijim (zahvaljujući solidnom kino repertoaru i programima stranih kulturnih centara malo nam je toga tih godina promaklo), nego smo mogli revalorizirati i domaću baštinu. Više nam je značilo otkriće zanemarenog filma Branka Belana „Koncert“ (1954) nego pisanje o nekom američkom ili njemačkom dragulju iz Kinoteke. Ovi potonji su do nas ionako stigli sa zamjernom reputacijom, a za Belana smo znali samo mi. Također, važno je bilo i istraživanje tradicije filmskih časopisa u nas, tko su bili naši prethodnici i zašto su se tako kratko održali: najviše tri godine, a i ni mi u tom pogledu nismo previše odskakali, vijek trajanja nam je bio samo 5 godina. To je vrsta publikacija koja se lako gasila zbog nepouzdanih dotacija: film je kotirao puno slabije od književnosti, a opstati na tržištu isključivo prihodima od prodaje bila je puka iluzija.

U tri knjige pod zajedničkim naslovom „Život u filmu“ namjera mi je izložiti svoja iskustva filmskog kritičara. Prva knjiga započinje odjeljkom „Uvod u publicistiku“, jer to je temelj na kojem je sve kasnije nastajalo. Odabrani su samo oni časopisi koji su na mene ozbiljno utjecali, kao i jedan koji uopće nije postojao: šezdesetih godina vrlo agilna kritičarska generacija, pomalo posprdno nazvana „hičkokovci“, nikad nije dobila svoj časopis, ali je po njihovim napisima u tadašnjem tisku i nastupima na televiziji bilo jasno da imaju puno zajedničkog, međutim, nemaju medij u kojem bi to izrazili. Sve sam ih pratio a neke i iznimno cijenio.

U drugom odjeljku „Hrvatski filmski klasici“ predstavljen je svojevrsni panteon domaćih redatelja. Kriteriji su različiti, Branko Marjanović možda ne bi zavrijedio takvu počast, ali režirao je film „Ciguli Miguli“ po scenariju Jože Horvata koji je skoro puna četiri desetljeća čekao na premijeru u kinima i na televiziji, nije izravno zabranjen ali je 1952. završio u bunkeru i nakon izdavanja dozvole za prikazivanje 1977. još više od desetljeća nije bio podoban. Marjanović je poslije napravio blistav opus filmova o flori i fauni („Mala čuda velike prirode“ i dr.), koji su svjedočili da su mu dokumentarci više odgovarali od igranih filmova. Oktavijan Miletić je pak režirao prvi hrvatski cjelovečernji zvučni igrani film „Lisinski“ (1944), u dijelovima izvrstan, u cjelini vrlo nesiguran, ali mu je zato amaterski opus s kraja 20-ih i prve polovice 30-ih dostatan da ga smatramo prvim važnim hrvatskim filmskim autorom, dok su dokumentarci koje je snimio za njemački „Tobis Filmkunst“ zavrijedili da ga zovemo i prvim pravim filmskim profesionalcem. Svi drugi redatelji odabrani su po mom kritičarskom sudu, s time da sam namjerno izbjegao generaciju koja se afirmirala u novom mileniju, jer ona zaslužuje poseban prostor.

Također, u slučaju redatelja kao što je Vatroslav Mimica, izbjegao sam njihove najpoznatije filmove, više me zanimalo poigrati se s dva različita prikaza njegova spektakla „Seljačka buna 1573.“, jednim pisanim u razdoblju dok sam bio „mladi gnjevni kritičar“, i drugim kad me više zanimalo očitati redateljeve tendencije i kulturalni kontekst samog ostvarenja. Koji vam se danas čini meritornijim, procijenite sami. Budući da se o njegovim najboljim filmovima „Kaja, ubit ću te!“, „Događaj“ i „Prometej s otoka Viševice“ naveliko pisalo (upozorio bih na kritiku Renate Adler u „New Yorkeru“ nakon premijere „Kaje“ na „New York Film Festivalu“), poticajnije mi je bilo usmjeriti se na talijansko-jugoslavensku koprodukciju „Sulejman veličanstveni“ ili „Tvrđava Samograd“ (1961), koju ni sam redatelj nije gledao od vremena kad ju je završio, a koja znatno nadilazi kvalitetu tipičnih pseudopovijesnih filmova koji su se u nas snimali. U odjeljak o Branku Baueru dodao sam biografski članak o velikom češkom piscu Arnoštu Lustigu, budući da su njih dvojica na prijelazu 60-ih u 70-e pokušali progurati scenarij po njegovoj noveli „Djevojka s ožiljkom“, ali su ih odbili na hrvatskom fondu za kinematografiju.

Sve redatelje kojem sam uvrstio u hrvatske filmske klasike dobro sam poznavao (Belana možda najslabije), sa svima osobno razgovarao ili pravio duže ili kraće intervjue, a po publicističkim vrstama knjiga je jako raznolika, budući da je dio tekstova objavljivan u novinama, koje zahtijevaju ležeran, kolokvijalan stil, a dio u knjigama i časopisima. Napisi nisu stilski mijenjani, držali su se tada prevladavajućih pravopisa, ali su neke činjenice prilagođene novim otkrićima i događajima.

Iako u prvoj knjizi dominiraju dugi igrani filmovi, jedan je odjeljak posvećen animaciji. Izdvojena su dvojica po meni najvažnijih autora, Nedeljko Dragić i Borivoj Dovniković (Zlatka Grgića nema, intervju u „Filmu“ ne smatram vlastitim autorskim djelom, u njemu je dominantnu ulogu imao Hrvoje Turković), jer su oni najdosljednije razvili ono što je u animaciji najvažnije: obojica su vrhunski crtači i njihovo je umijeće – pogotovo u slučaju Dragića – impresivno pretvoreno u crtani film. Dovniković me pak impresionirao svojih političkim karikaturama iz devedesetih, u kojima je bilo oštrine rijetko prisutne u njegovim animiranim filmovima. Zašto nema Dušana Vukotića? Unatoč Oscaru za „Surogata“, njegovo crtačko umijeće nije bilo takvo da bi se moglo mjeriti s Dragićevim, Dovnikovićevim ili Grgićevim, pa nimalo slučajno da je vrlo rano počeo eksperimentirati s kolažima i kombinacijama igranog i animiranog filma. U knjizi svakako nedostaje Vlado Kristl, no nikad nisam imao prilike razgovarati s njim.

Odjeljak „Profesije“ sadrži nekoliko priloga o Kruni Heidleru, jedinom kreativnom producentu hrvatske kinematografije. U nas se stalno griješi kad se direktore poduzeća kao što je Sulejman Kapić (Jadran film) naziva producentima, oni najčešće nisu ni znali što nastaje u njihovim pogonima. Ulogu producenata tada bi preuzimali redatelji, koji su povremeno postajali i šefovi marketinga. Naprotiv, Heidler je za kratkotrajnog razdoblja na čelu FAS-a (Filmskog autorskog studija), od 1967. do 1973., realizirao tri izvrsna filma – „Slučajni život“ Ante Peterlića, „Lov na jelene“ Fadila Hadžića i „Živu istinu“ Tomislava Radića – i ne mali broj zanimljivih kratkih igranih i dokumentarnih filmova. Poduzeće mu je završilo u stečaju zbog prevelike produkcije i premalih prihoda. U taj odjeljak svakako bi spadao i direktor fotografije Tomislav Pinter, no naši su se razgovori svodili na brbljanja uz kavu, jedini ozbiljniji intervju vodili smo za emisiju Televizije Zagreb „Moderna vremena“, dok je on snimao „Gluvi barut“ Bate Čengića u Bosni, a knjiga Vanje Černjula „Subjektivni kadrovi“ (Propeler film/Zagreb film festival, Zagreb, 2004) mislim da ga posve dobro i dovoljno predstavlja.

Naposljetku, odjeljak „Eksperimentalni film“ posveta je trojici najvažnijih autora te filmske vrste, Mihovilu Pansiniju, Ivici Martincu i Tomislavu Gotovcu. Prvi je pokrenuo GEFF, koji je s vremenom postao najvažnija smotra eksperimentalnog filma, ali nije imao više od četiri izdanja, dok je sam Pansini svoje najkreativnije razdoblje završio 1963. Martinac je već ostavio znatan trag za svog studija u Beogradu (njime je posebno bio impresioniran Živojin Pavlović), poslije je u Splitu napravio zavidan opus, pa i jedan cjelovečernji film, „Kuća na pijesku“ (1985), ne odričući se poetike svojih eksperimentalnih filmova, dok je Gotovac najzaslužniji što su se nekadašnji amaterski filmovi počeli nazivati eksperimentalnim.

Što tu nedostaje? Svakako dokumentarni film, no problem je što se u razdoblju kojim se knjiga bavi, a to najčešće završava krajem osamdesetih (izuzetak je Tomislav Radić koji je iznova procvao sredinom prvog desetljeća novog milenija), ta vrsta bila tek predah redateljima između njihovih dugih igranih filmova i uglavnom su dominirale kratke forme. Bilo je tu i remek djela („Od 3 do 22“ Kreše Golika i dr.), no da se tom filmskom vrstom bavim danas, morao bih joj posvetiti posebno poglavlje, ako ne i čitavu knjigu, kako zbog Factuma Nenada Puhovskog tako i sjajnih filmova Gorana Devića, Biljane Čakić, Silvestara Kolbasa, Danka Volarića i mnogih drugih.

Druga knjiga usmjerava se na redatelje iz regije, polemike i filmska otkrića, a treća na strane filmske uzore, razgovore s renomiranim inozemnim redateljima i neobične slučajeve koje ne smijemo zaboraviti. Za život proveden u filmu posve dovoljno.

2016-01-15 Bauer Pridjite blize KORICE

Dva poglavlja iz knjige:

2015 Bauer Pridjite blize 114-125 Uzareno

2015 Bauer Pridjite blize 158-160 Patuljci

Iz razgovora Antonele Marušić s autoricom:

Vrag zna kako je među korice iste knjige Bauer uspjela ugurati osvrt na kazališnu predstavu BADco., film Melankolija Lars Von Triera, putopis po Turskoj, Gruziji i Azerbajdžanu, esej o džemperićima za čajnike, esej o vožnji motociklom, vrtnim patuljcima, na kraju poglavlje iz doktorske disertacije o Raimundu Hogheu i još dobar broj naizgled nespojivih tema, ali uspjela je – o tome nema spora.

Za početak sam je pitala što to govori o njoj kao autorici. Pristala je zaigrati malo pseudožurnalističku bocu istine i evo što im je odgovorila:

“Oduvijek su me fascinirali klasifikacijski sustavi, pitanje kako smo organizirali svijet i po kojim kriterijima smo ga poslagali u ladice. Kada pogledaš recimo Klasifikaciju znanstvenih i umjetničkih područja i polja Državnog zavoda za statistiku RH naći ćeš recimo da u polju 7.06 plesna umjetnost i umjetnost pokreta imamo grane: 7.06.01 klasični balet, 7.06.02. suvremeni balet (? op U.B.), 7.06.03. koreografija, 7.06.04 pantomima i 7.06.05 scensko kretanje. Ako s druge strane pogledaš britanski Joint Academic Coding System (JACS) v. 1.7 Agencije za statistiku u visokom obrazovanju, tamo će stajati pod W500 ples, a pod W510 koreografija, pod W520 tjelesna svjesnost, W530 povijest plesa, W540 tipovi plesa i W590 ples koji nije nigdje drugdje klasificiran. Ako pak konzultiraš Australsku i novozelandsku standardnu klasifikaciju istraživanja Australskog ureda za statistiku i Novozelandskog ureda za statistiku, izvedbene umjetnosti i kreativno pisanje, primjerice, bit će u istoj grupi, pod brojem 1904 (ples pod 190403, a kreativno pisanje (koje uključuje dramsko pismo) pod 190402).

Jasno je da klasifikaciju znanja i područja prati velika doza arbitrarnosti i kontingentnosti umjesto logičke dosljednosti, a kriteriji po kojima su se grupirala područja kombinacija tradicije i specifičnosti lokalne povijesti razvoja znanja s jedne strane te, s druge strane, pritiska svakodnevice i suvremenog razvoja polja, koja se otima povijesno utemeljenim načinima organizacije materijala. Neke od bizarnosti, kao, primjerice, upotrebu sintagme “suvremeni balet” u klasifikaciji Državnog zavoda za statistiku pod kojom bi se, pretpostavljam, trebao kriti suvremeni ples lako je ispraviti, ali stvar je u tome da je bilo kakva klasifikacija odraz lokalnih tradicija mišljenja o nekom predmetu, u nekom zadanom trenutku. A one su, naravno, podložne promjeni.

E sad, krenimo s druge strane – kada pišem o predstavi, a ta se predstava bavi fizičkim karakteristikama nafte, moram sjesti i proučiti o čemu se tu radi. Ali moram i odabrati što mi je od te ogromne hrpe informacija relevantno, a što nije – naravno da neću postati inžinjerka naftnog rudarstva da bih napisala tekst o predstavi. Dakle, ono što ću pokušati shvatiti nije samo pitanje nafte, nego i pitanje toga što je oko te nafte relevantno za problem kojim se predstava bavi, a što je naprosto nebitno u kontekstu predstave. Koja je, npr., logika distribucije nafte, i, primjerice, kako se to odražava na tipove društvenog uređenja– naravno, stvar može biti i u nečemu posve drugom. Međutim, bitno je napomenuti i da se ne bave sve predstave, samo zato što su predstave, stvarima na način koji bi mi omogućio da kroz njih mislim i o svijetu i o njima.

Nagurati sve te raznorodne tekstove u jednu knjigu trebalo bi učiniti jasnim taj tip pristupa materijalu, koji ide za pronalaženjem problema ili pronalaženjem nekog zareza, ili točke ili upitnika, nečega zbog čega ćemo se na nekim stvarima zaustaviti, a na nekima nećemo, bez obzira je li riječ o predstavi, vazi za cvijeće ili društvenoj igri. I naravno da se nećemo svi zaustavljati po istoj logici, ali to je upravo ono što mene zanima, možda čak i više od konkretne predstave, vaze za cvijeće ili društvene igre. Što je to, u svemu tome, što neke stvari čini vrednijima od nekih drugih, po kojoj smo se logici odlučili za nešto, a ne za nešto drugo, i kako to opravdavamo? I kako to artikulirati a da se ne limitiramo na odgovore u obliku psiholoških motiva, uvjetovanja iz djetinjstva i naučenih obrazaca ponašanja,” pokušava Una objasniti vječnu dvojbu onih koji umjetnost gledaju i o njoj kritički pišu i/ili govore.

“Citirala bih Donellu H. Meadows iz knjige Thinking in systems ‘Možeš vidjeti neke stvari kroz leću ljudskog oka, neke stvari kroz leću mikroskopa, neke kroz leću teleskopa, a neke druge kroz leću teorije sistema. Sve što se vidi kroz različite vrste leća stvarno jest tamo. Svaki način gledanja omogućava da naše znanje o čudesnom svijetu u kojem živimo postaje još malo potpunije.’

U ovom kontekstu, to bi značilo da promatram život kroz leće nekoga koga prvenstveno zanima kazalište i ples, ali ako kažem da sam teatrolog, time prvenstveno govorim o lećama koje koristim, a tek onda o žanru, grani, odnosno polju kojim se bavim. Tretiram svijet kao kazalište i obrnuto.”

Cijeli razgovor:

https://voxfeminae.net/kultura/una-bauer-teatrologija-je-idealna-grana-za-pohlepnu-svejedicu-poput-mene/

Iz razgovora Srđana Sandića s autoricom:

“I za kraj — kako vidiš trenutnu radikalizaciju u našem kulturnom i političkom polju? Najavljena kontrarevolucija se pedantno provodi. Relativiziraju se temeljne antifašističke vrijednosti i dosezi, od prava žena na tijelo, pozdrava Za dom spremni, ponovnog progona umjetnika, i intelektualaca. Plagijat kao pojam je dobrom dijelu akademske scene nejasan. Može li se išta suvislo reći na ove bizarne i opasne aktivnosti?

Desničarska radikalizacija i plagijat odnosno šire pitanje vrednovanja (hrvatske) znanosti (i kriterija za umjetničko djelovanje) dva su odvojena pitanja koja se susreću samo u nekim specifičnim točkama. Mislim da je bitno probati anticipirati koje bi mogle biti šire posljedice afere plagijat. Ona će s jedne strane, nadam se, rezultirati višim kriterijima u znanosti u Hrvatskoj, pročišćenju nekih mutnih mjesta oko kriterija za napredovanje u zvanjima i slično, ali s druge strane treba biti oprezan prema toj beskonačnoj i nemilosrdnoj neoliberalnoj kvantifikaciji znanja i znanosti: više, brže, jače.

Zanimljiv je primjer Wadima Strielkowskog, češkog znanstvenika koji je u roku od tri godine objavio 17 knjiga i 60 članaka za znanstvene časopise. Knjige je objavljivao kao samizdate iako u bazama podataka izgleda kao da je izdavač Fakultet za društvene znanosti. Značajan broj tih članaka bio je objavljen u časopisima koje indeksiraju SCOPUS i Web of Science baze podataka (dakle računaju se kao posebno relevantni za napredovanje u zvanju, a u obrascima koje ispunjavamo svake godine o znanstvenoj produktivnosti to su jedine dvije baze koje se spominju). Međutim, zapravo je riječ o predatorskim časopisima kojima je jedini fokus objava sama, ili financijska korist. Osim toga, te knjige i članke zapravo nitko nije čitao, oni su ekstenzivno reciklirali mali broj irelevantnih ideja, ali je sama činjenica njihova objavljivanja bila veliki plus u evaluaciji istraživanja te, posljedično, rezultirala povećanjem financiranja Strielkowskijevih projekata.

Problem je također i kad se model prirodnih znanosti nemilosrdno pokušava zalijepiti na humanistiku ili, konkretnije, na znanost o umjetnosti, kao da je riječ o identičnim mehanizmima vrednovanja. Što se tiče, recimo, kriterija citiranosti – moj najcitiraniji rad bio je onaj koji se bavio zvijezdom europskog konceptualnog plesa Jérômeom Belom. Radi se o europski prepoznatom plesnom autoru, naravno da će se taj članak tražiti i citirati. Banalno rečeno – ljude zanimaju teme o kojima pričaju drugi ljudi, oni vole gledati one predstave na kojima je već netko bio i pisati o njima. To naravno ima smisla, ali puno govori o raspodjeli moći, utjecaja, marketingu, načinu na koji funkcioniraju europske producentske mreže, geografiji i sociologiji.

Dakle, ne radi se samo o pitanju kvalitete nekog autora kao autonomne vrijednosti u potpunosti odvojive od socijalnih procesa. Cijelo 20. stoljeće bavilo se time da razotkriva logiku vrednovanja, logiku gledanja, okvire smještanja, ekonomske i klasne faktore i pozicije prednosti. Ne želim nipošto braniti relativističku poziciju i argumentirati nemogućnost vrednovanja, nego upravo suprotno. Mehanizmima vrednovanja mora se oprezno i kreativno pristupiti, umjesto da ih se svodi samo na one mehaničke, numeričke ili kvantifikatorske (dakle na broj publike, broj citata, posjećenost web stranica). Na taj način svi gubimo pred Kardashianima, i to za nekoliko hiljada godina.

Kad se tome pridodaju veliki profiti multinacionalnih izdavača znanstvenih časopisa koji počivaju na radu znanstvenika plaćenih i javnim novcem, i cijela zatvorena logika umjesto otvorene razmjene znanja, stvari postaju jako kompleksne. Natjecateljska utakmica koja ne vodi računa o drugim kategorijama kao što su solidarnost i pravednost, vrijednost za zajednicu, vrijednost istraživanja koje ne donosi neposredne ekonomske rezultate, nije dobra baza niti za dugoročnu održivost niti za smislenost ljudskog postojanja. U odnosu prema tim stvarima, pitanje plagijata je je prilično jednostavno. Moglo bi se sad reći da pušem na hladno, jer je u Hrvatskoj problem mala znanstvena produktivnost a ne obrnuto, ali treba imati na umu širu priču a ne samo ono što nam je direktno pred nosom.

Što se tiče desničarske radikalizacije – mislim da je od očajavanja bitnije stalno iznova ponavljati da su sva socijalna prava, slobode i vrijednosti za koja su se generacije godinama borile, i za koja smo mislili da smo ih dogovorili kao neki nulti stupanj koji više ne trebamo tematizirati, ugrožena. Možemo ih lako izgubiti, onoliko lako koliko su se neki drugi ljudi za njih (i za nas) teško izborili. I nema nikog drugog kome tu borbu možemo prepustiti, ma koliko ona bila prije svega dozlaboga dosadna, kao da slušaš istu stvar na repeat dok ti se moždane vijuge ne izravnaju.”

Cijeli razgovor:

https://www.mvinfo.hr/clanak/una-bauer-ne-trebamo-sjediti-i-cekati-povratak-isusa-krista-umjetnika-i-praviti-se-da-se-nista-oko-nas-ne-dogadja

2015-05-15 Tadic Bibliografija Gordogana 1-1 6MB

2014-07-14 Ivic POEZIJA korice DEF

2014-07-10 Ivic Grc sirene s naslovnom

Skinite pdf teksta i korica ovdje:

2009 Nenad Ivic Napulj i druga imaginarna mjesta

2009 Nenad Ivic Napulj korice

Naslovnu stranicu pogledajte ovdje (.pdf format):

2006 Josip Horvat Pobuna omladine pdf

Priznati svoje nesnalaženje vrhunac je intelektualno-moralne smionosti, a ostalo je uglavnom prevara.
Miroslav Krleža (u razgovoru s Predragom Matvejevićem, «Vjesnik». 3. ožujka 1973.)

Ako bih o slijedećemu stoljeću nešto trebao predvidjeti, tada bih se odvažio predvidjeti kako će jedna od sablasti koja će se nadviti nad njega biti sablast identiteta.
Branko Matan (u anketi «Zareza»: Maleni smo prema stoljećima, 20 siječnja 2000.)

…>>